„Sovica“ - DOBITNIK
Na Konkurs za dodjelu književne nagrade „Sovica“ Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Novo Sarajevo za 2025. godinu stiglo je 18 rukopisa koji ispunjavaju uslove Konkursa, ali je jedan rukopis naknadno povučen.
Ovogodišnji rukopisi ponudili su tematsku i žanrovsku raznolikost, ali i velika međusobna odstupanja u kvalitetu. Jedan rukopis romana svojim sadržajem i tematikom izlazi izvan okvira pretpostavljenih za književnost za djecu. Utisak je žirija da su rukopisi poezije u većini slučajeva ispisani stihovima u kojima autori izraziti akcenat stavljaju na formu koja nerijetko postaje samoj sebi svrha, a da su estetski i umjetnički elementi tim autorskim nastojanjem za obaveznim rimovanjem i izosilabičnošću skrajnuti ili čak gotovo potpuno ugušeni. Većina rukopisa žanrovski pripada prozi i kreće se u okviru bajke, basne, novele, kratkog i dugog romana. Tematski, očekivano su usmjereni ka unutrašnjem svijetu djeteta i njegovom sazrijevanju u okruženju punom izazova. Slika svijeta koju ovi rukopisi nude varira od klasičnih okvira tipične bajke, zatim autorske basne uvedene u savremene okvire, preko avanturističkih sižea u kojima se u miješaju realni svijet i svijet čudesnog, stapaju svijet ljudi i svijet životinja, ovostrano i onostrano, pa do onih koji nam pričaju priču o životu i svakodnevici u realističkom maniru.
Žiri u sastavu: Jelena Kojović Tepić, Radisav Milić i Sanja Macura (predsjednik) rukopise je pažljivo pročitao, zatim prvo odlučio da šest rukopisa uđe u širi izbor: 1. „Bajka o samoći i zvezdama“ (šifra: Snohvatica17); 4. „Anđeo od lastavice“ (šifra: Cikljuba); 6. „Mačke su nešto sasvim drugo“ (šifra: Decembar); 10. „Koka avijatičarka“ (šifra: Vovbager Beskonačno Produženi); 15. „O drugovima i vukovima“ (šifra: Posljednji san) i 18. „Sve o meni i sve o tebi“ (šifra: Hotel Zlatibor), i nakon toga da u uži izbor za nagradu uđu tri rukopisa: 6. „Mačke su nešto sasvim drugo“ (šifra: Decembar); 10. „Koka avijatičarka“ (šifra: Vovbager Beskonačno Produženi) i 15. „O drugovima i vukovima“ (šifra: Posljednji san).
Žiri ističe da su sva tri rukopisa koja su se našla u užem izboru vrijedna objavljivanja i imala bi svoju čitalačku publiku. Napisani su kvalitetno, dobrim stilom, s jasnom narativnom mrežom u kojoj osnovni fabularni niz ne biva narušen, dijalozi su uvjerljivi, prirodni, likovi su dobro oblikovani i njihovi međusobni odnosi su čvrsto utemeljeni, a opisi su usmjereni ka kreiranju dobro osmišljenog i cjelovitog narativnog svijeta. Karakteriše ih i humorna crta koja povremeno sklizne u vještu ironiju čija je namjena pedagoške prirode. Rukopisi koji su ušli u najužu konkurenciju za nagradu autorski su dovršeni u svakom smislu osim ilustratorskog (što je posao izdavača) i u njima osim sporadičnih lektorskih intervencija nije potrebna nikakva izmjena. Tematski i poetički su međusobno različiti, što doprinosi utisku kvaliteta u razuđenosti spisateljskog izraza ovogodišnjih finalista. Po svemu navedenom, ova tri rukopisa izdvajaju se među svim pristiglim na konkurs i svesrdno preporučujemo da i ona dva koja sada ne dobiju nagradu „Sovica“, budu objavljena.
Na svojoj završnoj sjednici žiri je odlučio da književnu nagradu „Sovica“ za 2025. godinu dodijeli rukopisu „Koka avijatičarka“ (šifra: Vovbager Beskonačno Produženi), koji je na konkurs stigao pod rednim brojem 10.
Pred čitaocima će se naći avantura žitelja jednog seoskog dvorišta u kojem je sve naizgled sasvim obično, sve dok priča ne počne jednom neobičnom kokošjom željom. Ta želja je kao veliki djetinji nedosanjani san, onaj za koji svi iz okruženja kažu da je neostvariv, a dijete ga i dalje sanja i želi i vjeruje da može da ga sustigne i kao iskru ga utisne u svoj dlan. No, krenimo redom. Svako dijete zna da su kokoške ptice koje imaju krila, ali ne mogu da lete. One prhnu, taman toliko da im u kljunovima zamiriše dašak slobode, i onda se očas posla prizemlje, a nebesko prostranstvo ostane negdje daleko iznad njih. Šta se desi kada jedna mlada Koka ima jedan jedini životni san – da nauči da leti, i kada ne želi da se pomiri s roditeljskim stavom: „Mi nismo letačice kao druge ptice, pomiri se s tim.“? Pred čitaocem ove knjige otvoriće se pitanje – koliko su važni naši snovi i naše želje, imamo li pravo da čežnjivo gledamo u pravcu njihovog ostvarenja zamišljajući kako bi bilo, metaforički rečeno, vinuti se visoko iznad oblaka koji predstavljaju sva ograničenja koja stoje pred nam i treba li da se povinujemo ograničenjima koja pred nas i oko nas postavlja okruženje u kojem živimo. Pitanje je veliko, ogromno. Ni odgovor na njega ne može da bude jednostavan. Ili možda može? Nekada se krije tik pored nas, u šupljini ogromnog drevnog drveta čija krošnja doseže nebo, debla ispunjenog knjigama među kojima huče jedna stara mudra Sova koja pristaje da nam pruži pomoć i prijateljsko krilo i doda taman toliko pera koliko je potrebno da bi se ostvario nedosanjani san. Sovina učiteljska mudrost nije samo didatkička, nego i vaspitna: „Uvijek sam poučavao đake da nema prepreke koja se ne da savladati srčanom željom i mućkanjem glave“. No, za ostvarenje Kokine životne želje nisu dovoljne njena upornost i Sovina spremnost da joj svojim ogromnim znanjem i iskustvom pomogne. Kada se nađemo pred velikim zadatkom, potrebno je mnogo više „malih ruku“, ili u ovom slučaju krila, kljunova, kopita, zubića, šapica, vune, nožica, brzog razmišljanja i nadasve pozitivnih misli, zajedništva, ljubavi i prijateljstva. Pred čitaocem se otvara svijet u kojem svaki životinjski žitelj seoskog dvorišta i njegove okoline mora da izađe iz svoje zone komfora i uobičajene svakodnevice ispunjene društveno poželjnim, propisanim i očekivanim postupcima i načinima ponašanja, kako bi, uz obilje humorističnih scena, udruženi pomogli Koki. Pomažući njoj, svako od njih istovremeno ostvaruje po jedan svoj sanak, pomjera neku granicu koja je do tada postojala, iskoračuje izvan omeđenog „tora“ u koji ga je monotonija života udjenula. Dabrovi, ovce, konji, paukovi, roda, golub, pijetao, sunce i oblaci, krave, djetlići, lastavice, slavuji zaboravili su na sve međusobne prepirke, na razlike koje ih dijele i prionuli da zajednički upregnu svoj maksimum i vinu Koku nebu pod oblake, kako bi žuđena sloboda ne samo ovlaš dotakla njen kljun, nego kako bi je udisala punim plućima dok srećno, uzbuđeno jezdi plavetnilom, kao rodonačelnica kokica koje ne prihvataju to da im je sudbina već rođenjem predodređena i svedena na čeprkanje po dvorištu, ganjanje crva i nošenje jaja.
Priča o Koki avijatičarki i njenom dosezanju zlatnog sna napisana je pitko, razigrano, vrcavo, kroz dijaloge koji nas i ozare i nasmiju u isti mah, kroz personifikovano portretiranje tipova ljudi i karaktera, njihovih očekivanih, iznuđenih i kreativnih postupaka. Opisi likova i njihovih karaktera slikoviti su, ubjedljivi i inspirativni, pa čitalac „vidi“ ono o čemu čita. Stoga je ovoj knjizi neophodno obezbijediti odličnu likovnu opremu i ilustracije koje bi na pravi način odražavale jezičko i misaono bogatstvo sadržano u njemu.
Iako se članovi ovog žirija u svom djelovanju klone posezanja za klasičnim trojstvom „pouka, poruka i ideja“, ovaj rukopis pokazuje kako sjajno odgovoriti na sve troje, jer je poučan na najbolji mogući način, jer djeci šalje poruku koju roditeljski i vaspitni (a ne samo obrazovni) sistem treba da utka u njih i jer je protkana idejom slobode duha koji ne prihvata ograničenja, šablone, ustaljenost i teži ka nečemu višem i boljem.
Banja Luka – Smederevo, maj 2025.
Predsjednik žirija
SANjA MACURA
