Dragan Tepavčević za “Glas Srpske”: Priča o traganju za izgubljenim pretkom

Nagrade predstavljaju potvrdu da je ono što radim ipak vrijedno i da ima kvalitet i da će to imati čitalačku publiku, a to je u krajnjoj liniji i najbitnije. Naravno, nagrada zaista motiviše čovjeka da ide dalje, da napiše još neku knjigu poslije toga, a svakako je i satisfakcija za ono što je urađeno.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Dragan Tepavčević, ovogodišnji dobitnik nagrade “Zlatna sova” za roman “Zna li ko engleski”.

GLAS: Možete li nam reći nešto o romanu iz prve ruke?

TEPAVČEVIĆ: Ukratko rečeno to je priča o Hercegovini, kroz jednu priču traganja za izgubljenim pretkom. Naime, ljudi od struke su za moj prošli roman “Grad za nezbrinutu djecu” govorili da je to traganje za identitetom. On to i jeste, a ovaj je traganje za izgubljenim pretkom, što je opet traganje za identitetom. Suštinski to je priča o jednom istorijskom trenutku s kraja 19. i početkom 20. vijeka, kada je velika većina Hercegovaca zajedno sa Crnogorcima odlazila u Ameriku. Tada se računalo da ih je bilo između pedeset i sedamdeset hiljada u Americi. To je za malu Hercegovinu bio zaista jedan veliki broj. Ja sam svoju priču o izgubljenom pretku, koji je stvarno postojao, iskoristio da napravim jednu širu priču o Hercegovini, koja je cijeli svijet naselila, a sebe raselila.

GLAS: Roman u svakom slučaju govori o selidbama. Kada se pominju teme seoba i raseljavanja nemoguće je ne pomisliti na “Seobe” Miloša Crnjanskog, da li je povlačenje ovih veza opravdano i u ovom romanu?

TEPAVČEVIĆ: Srpski narod je imao tu istorijsku sudbinu da se stalno negdje selio. Ja sam i u ovom romanu pokušao da pobrojim te silne selidbe i godine i ratove u kojima je nestajao. Roman povezuje te priče. Pominje se 1620. godina, još od “danka u krvi”, pa do ovog potonjeg rata. Naravno najveći akcenat je stavljen na narod Hercegovine, koji je imao te migracije prvo na Kosovo između dva svjetska rata, pa zatim i ono naseljavanje Vojvodine. Pokušao sam da to sve bar pobrojim, ako ne i objasnim.

GLAS: Šta je to što nam pored jezika i kulture može osigurati i sačuvati identitet i u kakvoj su korelaciji identitet pojedinca i grupe u ovom romanu?

TEPAVČEVIĆ: Živim već dvadeset godina van ovih prostora i često u iseljenju govorim o tome šta je to što zaista čuva naš identitet. Nema dileme da su to jezik, vjera i tradicija. Zavisi ko vam je sagovornik i šta će staviti na prvo mjesto, ali čak i Srpska pravoslavna crkva u Australiji u tim svojim dopisima na prvo mjesto stavlja jezik. Jezik je ipak taj, jer ako i Bogu počnete da se molite na tuđem jeziku to više nije to. U romanu sam se bavio time kako su tih godina u Americi pokušali da sačuvaju običaje i jezik. To sam zabilježio na licu mjesta, na najstarijem srpskom groblju u Americi u Džeksonu kod San Franciska, gdje sam išao od spomenika do spomenika i bilježio natpise. Kada vidite te natpise shvatite da ti ljudi ni na svom srpskom jeziku nisu bili pismeni, ali su pokušavali da ga zadrže. Ima tu jako skarednih izraza, na primjer “ovđije počijeva u miru” ili neke kombinacije srpskog i engleskog.

GLAS: Da li je za veliki roman potrebno veliko nadahnuće ili mukotrpan rad i istraživanje?

TEPAVČEVIĆ: Ovo drugo. U nekoliko navrata sam rekao da nisam pisac, zato što sam jednom prilikom, nećete vjerovati, slušao  intervju Gorana Bregovića koji je rekao da je muzičar neko ko osam časova radi na muzici. Po toj logici bi i pisac trebalo da piše nekoliko sati dnevno. Ne pišem svakodnevno, pišem kada imam slobodnog vremena. Sebe nazivam čovjekom koji piše i koji ima tu potrebu. Rad, rad i samo rad, pisac je neko ko mora stalno da radi. Ovaj roman je sazrijevao dvadeset godina.

Uticaji

GLAS: Koji su vaši najveći književni uzori?

TEPAVČEVIĆ: Ne bih mogao da izdvojim neki književni uzor, ali recimo da su prve knjige koje sam spakovao kada sam krenuo u Australiju, pored Biblije, bile kompleti Andrića i Dostojevskog. Nigdje ne idem bez tih pisaca. Mi smo zaraženi Andrićem, a da to i ne znamo. U posljednje vrijeme sam čitao Murakamija i Vladimira Pištala koji mi se veoma dopao kao pisac, zatim Velikića i bivšeg sugrađanina Miljenka Jergovića.

Izvor: Glas Srpske, Danko Kuzmanović