Pavlović: Za promociju književnosti potrebno je puno angažovanje društva

Intervju sa Ranko Pavlovićem, književnikom i dugogodišnjim urednikom i publicistom na temu izdavaštva u Republici Srpskoj i njegovim iskustvima u radu.

1. Možete li u kratkim crtama navesti Vaše funkcije i uloge u izdavaštvu RS u periodu od 1992 g. do danas?

   Godine 1992. imenovan sam za urednika izdavačke djelatnosti u „Glasu srpskom“ Banja Luka, zatim sam bio glavni i odgovorni urednik izdavačke djelatnosti, izvršni urednik, direktor i glavni i odgovorni urednik izdavačke djelatnosti, sve do odlaska u penziju 2004. godine.

2. Na koji način ste donosili odluke o tome šta ćete objavljivati?

Odluke sam donosio uglavnom sam, uz prethodno konsultovanje s poslovodstvom preduzeća, obezbjeđivanje sredstava i recenzija. Neka izdanja finansirali smo sredstvima preduzeća, neka skromnim sredstvima koja smo dobijaoi od Ministarstva prosvjete i kulture, a neka na taj načim što bismo, kao izdavač i uz pomoć autora, obezbjeđivali sponzorska sredstva.

3. Da li je Vaša izdavačka kuća imala neko savjetodavno tijelo ili programski savjet koji je u to vrijeme kreirao plan izdavanja knjiga za određeni period?

Urednici u radnoj jedinici Izdavačka djeltnost, kada je ona konstituisana i kada smo kadrovski ojačani, raspravljali su o izdavačkom planu, a odluke je donosilo poslovodstvo preduzeća koje su činili generalni direktor, njegov zamjenik i direktori radnih jedinica.

4. Da li je izbor onoga što će biti objavljeno imao veze sa trenutnim političkim, socijalnim, ekonomskim, naučnim i kulturnim prilikama kod nas?

U ratnom periodu i poslijeratnim godinama težili smo da u svim našim edicijama (Savremena književnost, Osvjetljenja, Svjedočanstva, Prevodi, zatim časopisi „Putevi“ i „Aktuelnosti“) objavljujemo prvenstveno knjige, odnpsno priloge, koje/koji sjedoče o pravednoj borbi za oslobođenje i za uspostavljanje ravnopravnog statusa srpskog naroda (sa ostalim narodima) u Bosnii i Hercegovini. O beletristici kada je riječ, umjetnička vrijednost djela bila je presudna za uvrštavanje u izdavački  plan, a ne nikakvi politički, naročito ne politikantski razlozi.

      5. Da li je književna kritika uspijevala da isprati sve ono što se izdaje i da se očituje?

Mi, nažalost, već dugo nsmamo odgovarajuće knjižvne kritike. Časopisi u Republici Srpskoj ne izlaze ili se pojavljuju neredovno, njihova programska orijentacija i uređivačka politika nisu jasno profilisani, suočeni s nedostatkom sredstava najčešće su prisiljeni da objavljuju ono što se nađe u njihovim poštanskim sandučićima, odnosno inboksu elektronske pošte, univerzitetski profesori sporadično prate tekuću izdavačku produkciju... Časopisi u Srbiji više se odlučuju na osnovu imena autora nego na osnovu kvaliteta knjige odnosno prikaza, šta će objaviti od autora izvan Srbije... Dnevni listovi u RS potpuno su potisnuli prikaze umjetničkih, pa samim tim i književnih djela. Elektronski mediji, čak i javni RTV servisi, u svojim informativnim emisijama o knjigama govore samo ako su njihovi autori aktuelni političari ili estradne zvijezde, a emisije iz kulture uglavnom su vremenski ograničene na jednu sedmično... Dakle, nema adekvatne književne kritike, kakve je možda i bilo u godinama neposredno poslije rata.

6. Smatrate li da ste svojim izborom šta objaviti uticali na opšte literarne tokove u srpskoj književnosti RS, BiH pa i šire?

Činjenica da su mnoga izdanja „Glasa srpskog“ dobijala značajne sajamske i književne nagrade („Vasko Popa“,“Skender Kulenović“, „Svetozar Ćorović“, Kočićeva, da je nekoliko romana bio u najužem izboru za NIN-ovu nagradu – da ovdje spomenem samo najvažnije književne nagrade), zatim da smo uz manje poznate imali za autore poznate srpske pisce kao što su Matija Bećković, Rajko Nogo, Milan nenadić, Momo Kapor, Novica Tadić, Milosav Tešić, Ranko Risojević, Anđelko Anušić i mnogi drugi, svjedoči o tome da je „Glas srpski“ kao izdavač i te kako uticao na literarne tokove i doprinosio razvoju književnosti. Nažalost, nakon privatizacije ukinuta je izdavačka djelatnost po kojoj je ovo oreduzeće i bilo najpoznatije.

7. U kojoj mjeri izdavači mogu uticati na literarne tokove?

Isključivo objavljivanjem vrijednih književnih djela, njihovom smišljenom promocijom doprinoseći popularizaciji književnosti i njegovanjem čitalačkog ukusa, organizovanjem (u saradnji s pedagoškim institucijama) posjeta značajnih pisaca školama...

Naravno, izdavači ne mogu sami mnogo toga učiniti; potrebno je puno angažovanje društva, pri čemu posebno mislim na Ministarstvo kulture (namjerno ne stavljam i prosvjete, jer smatram da kultura zaslužuje posebno ministarstvo). Da bi se objavila dobra knjiga i da bi ona stigla do čitaoca, potreban je novac, a izdavač ga sam ne može obezbijediti, jer dobra knjiga nikada nije roba koja sama sebe može da isfinansira. Da bismo dobili dobru knjigu, moramo imati pisca, dobrog pisca, ali i pisca koji će za svoj rad dobiti i odgovarajći honorar kojeg danas, uz rijetke izuzetke,  gotovo nema). Nadalje, potrebno je angažovanje nepotkupljivih stručnih recenzenata, a i za njihove honorare potreban je novac. Izdavači moraju imati i kvalitetne urednike. Onda, za štampanje knjige treba novac. Konačno, da bi knjiga stigla u biblioteke, gdje joj je mjesto, biblioteke moraju imati novac za otkup knjiga (smišljen, naravno). Sve to podrazumijeva da bismo morali imati smišljenu izdavačku politku i izdvajati znatnija budžetska sredstva za ovu oblast, s tim što bi se ona izdavačima dodjeljivala na osnovu jasnih vrednosnih kriterijuma. Gotovo je neshvatljivo da još nemamo (a imali smo sve dok nisu došli ministri koji samatraju da sve znaju i da im ničiji savjet nije potreban) Republički savjet za kulturu, koji bi, pored ostalih, imao i komisiju za izdavačku djelatnost...

izvor: zunsrs, intervju vodio Dejan Kerleta