Tutnjević: Zavod je temelj identiteta RS

Intervju sa akademikom Stanišom Tutnjevićem o izdavaštvu nakon Sajma knjiga u Beogradu gdje je promovisana njegova knjiga "Andrićeva slika Bosne na razmeđu između poetike i ideologije"

Da li su i u kojoj mjeri izdavačke kuće uticale na literarne tokove?

Razvoj književnosti, oduvijek, a i danas nezamisliv je bez funkcije koju vrše izdavačke institucije u kakvom god obliku se one javljale i postojale. Svako literarno djelo, pa i ono sa najvećim umjetničkim dometima i priznanjima spada u specifičnu vrstu proizvoda ljudskog rada koji sam po sebi i za sebe ne može ispuniti svrhu i funkciju koju po svojoj prirodi ima i zbog koje se poduzima. To mu omogućava izdavač kao posrednik između piščevog kreativnog čina, prilagođavanja i pretvaranja tog čina nekoj vrsti materijalne forme u vidu koje ga mogu koristiti i drugi ljudi i načina kojim se to čini dostupnom svim ljudima. Čak i u najstarija vremena kada je ljudska stvaralačka misao zapisivana na glinenim pločicama ili na papirusu to nije bilo moguće bez toga posrednika koji je, kao i današnji izdavači, morao da organizuje i obavi izvjesne proizvođačke, materijalne poslove kako bi se došlo do oblika tih zapisa kojim bi njihov smisao i sadržaj mogao biti pri ruci ne samo ljudima toga vremena, nego prenosiv i kroz naredne faze razvoja ljudske kulture i civilizacije. Kasnije, kada je na osnovu Gutenbergovog pronalaska počelo mašinsko štampanje knjiga, ulogu izdavača najčešće su vršile same štamparije čija organizacija rada je obično bila uvezana sa knjižarskim, ali i drugim zanatskim, proizvodnim i trgovačkim poslovima. U imenima ranijih izdavačkih kuća naizmjenično i od slučaja do slučaja upravo najčešće se i sreću pojmovi izdavačka knjižarnica i štamparija. Knjiga se u proizvodnji i prodaji sreće kao i većina drugih artikala, ali je njen veliki duhovni i kulturni značaj oduvijek bio toliki da je omogućavao da troškovi koji prevazilaze robni karakter knjige ne budu smetnja za njeno sve istaknutije mjesto i sve veći značaj u ljudskom životu. Vremenom je stvoreno i posebno tržište knjige u okviru koga se s više ili manje uspjeha vrši stalno uravnotežavanje tržišne i kulturno-duhovne vrijednosti knjige.

Izdavačke kuće su upravo najvažniji akteri i regulatori toga procesa, pa je samim time i njihov uticaj na razvoj književnosti, na koju se odnosi najveći dio izdavačke djelatnosti, oduvijek bio najznačajniji i najdjelotvorniji. Svaki iole ozbiljniji izdavač nastoji da u što većoj mjeri izdaje umjetnički dobre knjige, jer upravo na njima stiče mjesto i ugled u društvu koji postaje neprolazan na sličan način kako i takve knjige trajno ostaju ugrađene u kulturu i identitet jednog naroda. (U srpskoj književnosti, na primjer, izdavačke knjižarnice S. B. Cvijanovića i Gece Kona izuzetno su važne i bitne kulturne činjenice koje su mnogo značile i uočljivo uticale na književna zbivanja između dva rata). Međutim, kako su takve knjige često neisplative, izdavači njihove troškove nastoje da pokriju prodajom drugih na tržištu traženijih knjiga, ili prihodima od nekih drugih proizvoda svoje  djelatnosti. Na taj način „kupuju“ svoj kulturni ugled i mjesto u kulturi jednog naroda, istovremeno tim ugledom utičući na književno obrazovanje i izgrađujući ukus prosječnog čitaoca za dobru knjigu koji kasnije i sam počinje češće da takvu knjigu kupuje. Na taj način izdavači vrše konverziju duhovnih i kulturnih vrijednosti i činjenica u tržišne vrijednosti, što im povratno omogućava da stalno i dalje izdaju i dobra književna djela, čime sebi obezbeđuju trajni opstanak na kulturnom nebu nekog naroda. Tako stečen ugled izdavača postaje poželjan za najbolje pisce, koji opet na taj način postaju poželjna meta interesovanja sve šireg kruga čitalaca. Na taj način se dolazi do kulturne situacije u kojoj uzorni izdavači izdaju uzorna književna djela koja postaju mjerilo i uzor i za druge pisce i čitaoce, čime se razvoj neke književnosti stalno penje uzlaznom linijom.

To je, naravno, najpovoljnija i najpoželjnija verzija pravog mjesta i uloge izdavača u razvoju kulture i književnosti, koja u raznim periodima razvoja ljudskog društva ima različite podsticajne ili destimulativne impulse, ali koja žilavo istrajava na način kako i knjiga uspijeva da opstane uz sve druge, često primamljivije i atraktivnije vidove ljudskog spoznavanja svoga mjesta u životu i svijetu.

Smatrate li da je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva svojom izdavačkom politikom uticao ili i dalje utiče na literarne tokove u Republici Srpskoj?

Zavod je usko specijalizovana „državna“ izdavačka kuća i od njega se ne bi mogla očekivati neka posebna uloga i misija u objavljivanju djela tekuće književne aktivnosti koja nisu izravno ili posredno u funkciji obrazovnog sistema. To ne omogućava neki veći, osjetniji uticaj na razvoj književnosti u RS. U tom pogledu njegova uloga mogla bi imati više korektivan karakter, što podrazumijeva objavljivanje za nacionalnu kulturu značajnijih djela koja se ne mogu izdati na čisto komercijalnom, tržišnom principu. Međutim, književno tržište Republike Srpske je veoma malo, skučeno i nerazvijeno i zato nije bilo moguće da se pojave i afirmišu neki drugi značajniji privatni izdavači koji bi mogli da opstanu objavljujući sve brojnija djela sa tekuće književne trake. Zbog toga je Zavod očito morao da na svoja pleća preuzme i znatno širu kulturnu misiju i da osim udžbeničke literature objavljuje i najznačajnija književna djela pisaca iz RS koja još nemaju udžbenički status i značaj. Uočljiv je pokušaj da se objavljuju djela iz „gornjeg sloja“ književne produkcije, tj. djela pisaca koji su se na neki način u književnoj javnosti već afirmisali, čime se pokušava utvrditi i održati jedan standard koji funkcioniše kao mjera književnog stvaralaštva u RS. To potvrđuje i podatak da neke značajnije pisce već imamo predstavljene u vidu izabranih djela u više knjiga. Sve ove činjenice upućuju na zaključak da u granicama svojih zadataka i svojih materijalnih mogućnosti, limitiranih nezavidnim ukupnim društvenim i tržišnim položajem knjige, Zavod objektivno značajno utiče na čitavu književnu aktivnost u RS. Od njega se, naravno, više očekuje, mnogi pisci, kao i obično, nisu zadovoljni mjestom i pažnjom koju ima Zavod posvećuje, prostora uvijek ima za još više kreativnosti i dinamičnosti, ali sve u svemu jedan posmatrač sa strane s razumijevanjem gleda na postojanje jedne takve izdavačke kuće u RS i na njene rezultate. Pri tome se posebno ima na umu podatak da Zavod, za razliku od većine drugih, ima i izvjesnu infrastrukturu kojom knjigu uspijeva plasirati na, makar i skromnom, tržištu knjige. Kao takav Zavod je jedna od uočljivih činjenica kojom se od početka ojačavaju temelji na kojima počiva identitet Republike Srpske kao prve i jedine forme državnog organizovanja Srba u Bosni i Hercegovini u svim oblastima, pa i u književnosti.

Izvor: zunsrs, intervju vodio Dejan Kerleta